Najvrednija je odlika žene muslimanke njeno duboko vjerovanje u Allaha, dž.š., njeno jasno ubjeðenje da sve što se dogaða u svemiru, da sve ono što se dešava ljudima, dešava se po Allahovoj volji i odreðenju, da sve što zadesi čovjeka nije moglo da ga mimoiðe, a sve što ga mimoiðe nije moglo da ga zadesi.

čovjeku u ovom životu ne preostaje ništa drugo do da slijedi put dobra, da čini dobra djela u svojoj vjeri, a i u životu, da se istinski oslanja na Allaha, dž.š., da prihvata Njegova nareðenja, da bude uvjeren da mu je neophodna Njegova pomoć, potpora, da je pod Njegovom upravom i Njegovim zadovoljstvom.

Priča o Hadžeri - nakon što ju je Ibrahim, a.s., ostavio pored Ka’be ispod drveta iznad Zemzema, u Meki El - Mukerremi u kojoj nije bilo nikoga, niti je bilo vode - a Hadžera je uza se imala samo svoje dojenče Ismaila, a.s. - predstavlja za ženu muslimanku najupečatljiviji primjer dubine imana (vjerovanja u Allaha, dž.š.), iskrenog oslanjanja na Allaha, dž.š., kada je staloženo, mirno, samouvjereno i smireno rekla Ibrahimu, a.s.: “O Ibrahime, da li ti je Allah, dž.š., ovo naredio?” Odgovorio joj je: “Da.” Njen odgovor bio je pun pomirljivosti, pokornosti, radosne vijesti i smiraja: “Onda, nećeš nas zanemariti.”1 Ovo je bila najkritičnija situacija - čovjek ostavlja svoju ženu i njeno dojenče u pustoj zemlji u kojoj nema ni bilja, ni vode, a ni ljudi, uputivši se prema dalekim zemljama Šama, ne ostavljajući im ništa drugo do torbu datula i mješinu vode! Da nije bilo dubokog imana u duši Hadžere, da nije bilo iskrenog oslanjanja na Allaha, dž.š., koje je ispunilo sva njena čula i osjetila, ne bi mogla podnijeti ovako tešku situaciju, nego bi bila shrvana od prvog trenutka i ne bi to bila ona snažna žena koju spominju hadžije i oni koji obavljaju ‘umru - danju i noću - koji je spominju svaki put kada se napiju Zemzem - vode, svaki put kada obavljaju s’aj izmeðu Saffe i Merve, poput njenog s‘aja - trčanja toga kobnog dana.

Ova budnost imana urodila je čudnim plodovima u životu vjernika i vjernica, jer je probudila osjećaje, istanjila njihova čula i upozorila srca na to da jedino Allah, dž.š., zna tajne i da je On s čovjekom gdje god on bio. Ništa bolje ne ukazuje na budnost osjećaja i prisutnost bogobojaznosti, u tajnosti i na javi, od dogaðaja koji je vezan za djevojku muslimanku, a koji se navodi u djelu “Sifetus - safveti vel - e’ajan”, a koji prenosi Ibn el - Dževzi u svojoj knjizi “Ahkamun - Nisa”.

On navodi: “Prenosi se od Abdullaha bin Zijada bin Eslema, a on od svoga oca, a on od svoga djeda da je rekao: ‘Bio sam s Omerom bin el - Hattabom kada je usred noći obilazio grad, te se umorio i naslonio na zid. Utom je neka žena rekla svojoj kćeri: ‘Kćeri moja, ustani do tog mlijeka pa ga pomiješaj s vodom.’ Na to je (djevojka) rekla: ‘Majčice, zar ne znaš kakvu je odluku danas donio emirul - mu’minin (vladar pravovjernih)?’ ‘A kakvu je to odluku donio, kćeri?’ - zapitala je. Odgovorila joj je: ‘Naredio je da se obznani da se ne smije miješati mlijeko s vodom.’ Na to joj je majka rekla: ‘Kćeri moja, ustani do mlijeka i pomiješaj ga s vodom. Ti si u situaciji u kojoj te ne može vidjeti Omer.’ Na to je djevojka odgovorila majci: ‘Neću mu se pokoravati kada me vidi , a biti mu nepokorna kada sam sama.’ Omer je to čuo, pa je rekao: ‘O Esleme, priði im pa vidi ko to govori i kome govori i da li imaju muškarca staratelja?”’ Pričao je Eslem: “Te sam otišao do njih, kad to bi neudata djevojka i njena majka koje nisu imale staratelja muškarca. Došao sam kod Omera i obavijestio ga o tome, pa je sakupio i pozvao svoje sinove. Rekao im je: ‘Da li nekom od vas treba žena, da ga oženim? Da vaš otac ima potrebe za ženama niko ga od vas ne bi pretekao da se oženi ovom djevojkom.’ Na to je rekao Abdullah: ‘Ja imam ženu.’ I Abdurrahman je rekao: ‘Ja imam ženu.’ A Asim je rekao: ‘Ja nemam ženu, pa oženi me.’ Nakon toga poslao je po djevojku i udao je za Asima, te je ona Asimu rodila kćerku, a ta kćerka je rodila Omera bin Abdul - Aziza.”

Doista je to budnost osjećaja koje je islam učvrstio u duši ove djevojke muslimanke, koja je bogobojazna i ustrajna u tajnosti i na javi, u svojoj samoći i meðu ljudima, a njen dokaz za to jeste da je Allah, dž.š., stalno s njome, da On čuje i vidi. Ovo je istinski iman i ovo je njegov duševni plod, koji je njegovu vlasnicu uzdigao do stupnja ihsana - dobročinstva, a njena brza nagrada od Allaha, dž.š., bila je u tome da ju je počastio sretnim i blagoslovljenim brakom, iz čijeg potomstva je peti Hulefaur - rašidin Omer bin Abdul - Aziz, r.a.

Akidu (vjerovanje) žene muslimanke koja je svjesna, čestita i čista, ne može pomutiti ni najmanje neznanje, niti njenu čistotu može pomutiti trun iskrivljenosti, kao što ni njeno blještavilo ne može ugasiti nikakav obris sumnje. To je, doista, akida koja se temelji na vjerovanju u Allaha Jednog, Jedinog, Uzvišenog Gospodara, Onoga Koji je Svemogući, Onoga u čijoj ruci je Vlast i Onoga Kome se sve vraća:

“Upitaj: ‘U čijoj je ruci vlast nad svim, ko uzima u zaštitu, od koga niko ne može zaštićen biti, znate li?’ ‘ Od Allaha!’ - odgovorit će, a ti reci: ‘Pa zašto onda dopuštate da budete zavedeni?’”

Ovaj duboki, jasni i čisti iman povećava snagu, svjesnost i zrelost ličnosti žene muslimanke, te ona vidi ovaj život onakav kakav on i jeste u biti - kuća iskušenja i ispita, čiji rezultati će se pokazati onog dana u koji nema sumnje:

“Reci: ‘Allah vam daje život, zatim će učiniti da poumirete, a poslije će vas na Sudnjem danu sabrati, u to nema nikakve sumnje, ali većina ljudi ne zna.’”

“Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti?”

 “Uzvišen je Onaj u čijoj je ruci vlast - On sve može! Onaj Koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; On je Silni, Onaj Koji prašta.”

Toga će dana čovjek biti nagraðen prema svojim djelima. Ako bude činio dobro, bit će mu dobro, a ako bude činio zlo, bit će mu zlo i neće osjetiti nikakav trag nepravde:

“Svaki čovjek će toga Dana prema zasluzi kažnjen ili nagraðen biti; toga Dana neće biti nepravde! Allah će, zaista, brzo obračunati.”

Polaganje računa bit će precizno, da ne može biti preciznije, i bit će u čovjekovu korist ili protiv njega:

“Onaj ko bude uradio koliko trun dobra - vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla - vidjet će ga.”

Toga dana, Gospodaru moći i veličine neće promaći ništa, makar bilo koliko zrno gorušice:

“Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terezije postaviti, pa se nikome krivo neće učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je što ćemo Mi račune ispitivati.”

Nema sumnje da žena muslimanka, koja je svjesna i mudra, nakon što proživi neko vrijeme sa značenjima ovih jasnih ajeta i nakon što dobro razmisli o tom kobnom Danu, usmjerit će se ka svome Gospodara poput onih koje su pokorne, koje se kaju i koje su zahvalne, pripremajući se za ahiret i čineći dobra djela u svakom danu koliko je to moguće.